Tada primecujem sve oko sebe, potpuno svesna mene i okruzenja. Znam ko je ispred, iza, pored, predpostavljam nepogresivo kretnje cak i ono nepredvidive. Verovatno zbog koncentracije. Mozda zato i volim da vozim. Prijaju mi samo opazaji bez emocija, koje mi u zivotu zamucuju zakljucke i kada vidim skretanja drugih ljudi.
Vozim i uzivam u kovitlanju jesenjeg lisca ispred mojih guma. Podseca mi na neku sliku iz neznanog filma. Kao da sam to prezivela i vec videla bas na takav nacin. Prebiram po glavi jeseni, ljude i nezavidnu situaciju koja me opterecuje, ali za tim volanom nekako realno , samo kostur svega.
.....................
Okrenes se unazad i tacno vidis svaki stepenik koji je bio klizav. Osetis, da se to nekako znalo i kad je stajao ispred . Svaki korak je hvatanje ravnoteze iz stomaka. Presudno je koliko spretno uspes da se docekas na nogama pri vecem padu. Taj osecaj koji se javlja samo pri pogledu na sledeci stepenik je tesko izbeci. Intuitivno odredi prilaz ,odnos i pritisak koji je u stanju da izdrzi. Pomislis po hiljaditi put kako se razumes sa ljudima, odnosno da oni razumeju sta i kako mislis, ali centar za ravnotezu u stomaku pocnje da se buni.
................
Pre par dana me je grebala ruza. Verovatno je bila ljuta sto joj nisam posvetila dovoljno paznje. U pravu je, posmatrajuci crveni trag na desnoj ruci shvatam da me je i zivot ogrebao u nekim stvarima u kojima sam bila nepazljiva. Ali procice ce i ruka i ostalo, sve zarasta onako ili ovako.
.................
Osmeh mi lebdi posmatrajuci mali tajfun koji se kovitla ispred mene. Osmeh me podseca na vezu sa necim bitnim, mnogo vaznijim od svega ostalog, na prijateljstvo koje daje snagu.. Vetar se igra sa liscem, tako to shvatam, ipak se igra sa bezazlenim liscem. Idemo dalje, znas to.
Нема коментара:
Постави коментар