Svest je nedokuciva i lebdi iz jednih krajnosti u druge, gradi neke svoje mostove, prelaze, kojima se lako prebacuje preko provalije slabosti. Provalija pod mostom zjapi i mami nekom svojom magijom, kao pogled u tamu bunara, koji doziva u svoje dubine. Uz pomoc nevidljivih prelaza misao ne tone u reci nekih niskih strasti i osecanja. Bezi sama od sebe, od stvarnosti od svojih neuspeha, razocarenja.Stavlja prihvatljive kulise za zivot u kome se odigrava, ususkava se i zatrpava svoje vlastite nerazjasnjene otpade iza tih lepih kulisa, praveci se da ih ne primecuje, da ne postoje. Ali te nerazjasnjene stvari uvek proviruju kroz neke procepe postavljene konstrukcije. Istrcavaju u najneprimerijim trenutcima, nekim gestom ili reakcijom i vire nespretno na najneobicnijim mestima. Opominju a ponekad prete da sruse sarenoliku gradnju i imaju nekad takvu snagu da sa bukom opustose celo jedno bitisanje.
Taj nerazresen otpad zatvoren u glavi, koji naizgled preti, moze svojom stvarnoscu, ako se poveruje u njegovu rusilacku snagu, da unisti svaku trunku samopostovanja. Iako su na izgled tamni virovi nase duse, oni su zapravo isceliteljski izvori. Oni sluze kao podsetnik za pravu rekonstukciju i klasifikaciju otpada, koji se godinama bezvoljno i nekriticki skladistio, za jasno razdvajanje vrednog od manje vrednog, za odbacivanja nebitnog i reciklazu bitnog. Potreban je pogled unutra, u dubuni u sebe.
Obicno on zove i mami sam, udara na svest u raznim oblicima, tuge, jada, samoprekorevanja ili samosazaljenja ili istinskih nedaca kako bi se video i pokazao, skrenuo paznju da je nepravedno previdjen i zanemaren, dospeo tamo gde jeste, da ima potencijala i energije da se oblikuje, menja u rukama vestog majstora koji zivot zivi a u njemu treba i da uziva. Kao glina, tamna i neprivlacna masa koja nicim ne skrece paznju na sebe. Tako neprivlacna moze da osvane u obliku lepe i umetnicki vredne statue, koja zavredjuje paznju umetnosti zivljenja...
Ali treba biti talentovan umetnik, sa jasnom vizijom i ostrim okom i proceniti sta upotrebiti sta odbaciti, sta preoblikovati a od cega napraviti nesto sasvim novo. Nema mnogo cega za odbacivanje, fakticki nicega jer je sve materijal jednog zivota koji u formi prociscenog, obradjenog treba da se vrati u svest. Iz novih perspektiva sve izgleda drugacije i to nas obogacuje .
Kolike su kulise zavisi od kreative majstora, od njegove rane faze umetnickog sazrevanja i ucitelja na cijim su modelima pravili svoje i cije su radove prihvatali zdravo za gotovo kao vrhunce samoizrazavanja i etalone slaganja boja i formi.
Ali pravi ucitelj je kad ga ucenik prevazidje, sto nekada nije pravo , a pravi ucenik je kad spozna nesto i prekombinuje drugacije a time ne ospori i ne omalovazi vrednosti na kojima se razvijao. Neke kulise su lepe i najpribliznije realnosti, neke manje, kod nekih ima iza dosta materijala kod nekoga tek neka hrpica. Dobro i lose mogu da budu oba. Niti mala gomila otpada obmana znaci da je kulisa vrhunska i vredna, da je sve dato iskorisceno, sto u vecini i nije slucaj, jedino dosta puta potvrda da nema raznolikosti i sustinskog uzbudjenja pred kojim treba dah da stane.
Ima i toga, odlicnih znalaca koji se kale od rane mladosti, gradeci ali zadrzavajuci i veseo i razbuktan duh koji nije dao da se zavede samo formom. Naravno ni velike deponije otpada ne znace nista vec mogu da budu samo ruglo slabosti od kojih se slabi majstori sklanjaju i tuguju na zgaristima i smardu samih sebe.
Publika pri takvim izlozbama nije bitna, nisu vredni cak ni mnogi kriticari ni znalci. Ima mnogo kompetentnih laika i laznih poznavaoca formi zivota. Pred jednom vrednom slikom u galeriji prodju kolone praznih sretnih i nesretnih ociju, koje se zadrzavju ispred platna i u njemu ne vide nista drugo nego pomesane tonove boja, kojima se po navici i halabuci datih etalona lazno dive nemocni da prodru u srz dimenzije i spoznaju bilo kakvu vrednost. Oni ne shvataju zapravo sa koliko se tezine i znoja pravi ta prava jednostavna vrednost, prost jednostavan zivot u skladu sam sa sobom, koja izbija iz svake celije i medjucelijskog prostora uzimajuci mu snagu , ubijajuci ga sa jedne strane a sa druge praveci spokojnim. Jer ima onih koji i kad nista ne razumeju, razumeju, koji po unutrasnjem stanju i osecajima imaju snage da spoznaju nesto i tamo gde drugi ne vide. Da li ne vide zbog slabovidosti ili umrljanih stakala lupe..ili zbog nedovoljnog talenta...ili je jednostavno tako lakse.
Primera je dosta u zivotnim platnima koje su prvo bila omalovazavana i bacana kao ogrv u peci, ciji su stvaraoci gubili totalne kontakte sa stvarnoscu zbog nemogucnosti uklapanja. Kasnije kada se kolketivni vid izostri, razazna se i u najmanjim delanjima nekada netalentovanih neprocenjiva vrednost i za njom se traga. Ali i obrnuto u radovima cija je vrednost bila glorifikovana ali se brzo trosila i padala u zaborav kao i svaka prolazna moda ili kula od karata. Uvek je bitna sustina materijala, nekad je cvrsta i odredjena kao stena u koju moze da se isklese kula koja se ne urusava, ili promenljiva kao pesak od koga se sa vlagom mogu napraviti lepe kitnjaste forme ali koji nazalost sa svakim gubitkom vlage pocinje da se truni ili vec pri prvom udaru vetra vremena se srusi. Lep i dobar je svaki materijal, ali su predrasude lose.