Znam ih iz vidjenja. Zajedno imaju sigurno stosezdeset godina.Ona se oslanja na dva stapa, on na jedan, a oboje su povijeni skoro do rukohvata pomagala koja nose.. Cekaju strpljivo da se semafor upali na zeleno. Stapom, kao produzetkom ruke mu pokazuje nesto na ulici.Pogledala sam ih u lice. Ona ima onaj prkosni izraz koji ne odaje ni bol, ni tezinu samo volju da prikrije svoj muku. On je zbunjen i nekako uplasen, ali se oseca sigurno pored nje.
......
Kruzim dva puta oko kineskog centra, nema mesta za parkiranje i nastavljam dalje...nece me Kinezi. U trznom centru koji ne poznajem i ukoji sam otisla samo iz potrebe da nisam uzaludno potroslia beznin, nalecem na osobu na koju mislim danima. Pijem kafu , lupetam nesto a pricala bih sasvim drugo, ali ne mogu i nesmem.. u sustini sam neraspolozena,smejem se da prikrijem vlastitu tezinu..Ne znam da li previse pridajem znacaja slucajnostima mada kazu, nista nije slucajno. Mozda sam danas trebala sve njih da sretnem.
Нема коментара:
Постави коментар