Ne podnosim
rastanke. Nikakva pozrdavljanja, nikakve proslave povodom odlaska, pica, zurke, parastose ni sahrane. Na svim okupljanjima
infunkcionism, vrlo vesto sam ona koja
daje vetar u ledja, neko ko je nasmejan i kome je sve lako, ma super,
samo napred sve ce biti ok, do sledeceg...
A posle se rasavim na sastavne delove, kao Lego zamak
koji su sklapala moja deca. Rastavim tiho sama u strahu da cu neku kockicu
izgbiti, da necu napraviti ponovo tvrdjavu dovoljno cvrstu, koja mora da stoji.
Mora da bude na ocima bitnih, da se nosis sa teskocma, da misle da si
nedodirljiv, da kevces, grizes i bjujes vatru. A vatra samo sto ne napravi
pozar i satre iznutra do poslednjeg delica iste one kockice koje su tako
ugurane cvrsto jedna u drugu.
...............
Pamtim je po
neskladu i nekom miru koji je zracila oko sebe. Odavno je nema, proslo je mnogo vremena a njeno vreme
je i tada bilo na izdisaju. Ako postoji bilo sta sa neke nevidljive strane gde
se lupaju recke za pomen duse, mozda cu biti jedna od retkih koja se nje seca
.. Takav mi je utisak ostavila, kao da nema nikoga.Sedela je u cosku okruzena
nekim torbama i zamotuljcima u odrpanom kaputu pet brojeva vecim od sirine
ramena. Bilo je to vreme reda , rada i
discipline, vreme gimnazije, ono kada
nije bilo beskucnika. Verovatno i nije bila beskucnik, vec neko koga su
konobari poznavali i uvazavali i pored svog neuprilicenog tovara.
Sedela je na ivici stolice uspravljenih ledja, dostojanstveno kao da je u najlepsoj balskoj haljini i kao
da se nalazila na prijemu, a ne „Kod
konja“ sa rakijom na stolu... Nista se vise ne secam, samo znam da je imala
neke prefinjene crte lica koje su me naterale da se zapitam, sta je to u zivotu sto tako naglo istrgne dizgine iz ruku da ih pustis i dozvolis da kola idu sama od sebe. I
bila je potpuno mirna, kao da je spoznala sve tajne zivota gde mnogo toga
vidljivog nije od znacaja.. Nikada je vise nisam videla.
.....................................
Sta se pitas cesto i saznas. Ali ja moje dizgine drzim i jos
se potpomazem i zubima, ako ruke posustanu. Tako se drzimo, moja kola i ja. Ustvari, bas bih da nema onih koji
su slagali lego kocke, narucila rakijicu, spakovala par zamotuljaka i put pod
noge. Vidim na ceni su u postovima cigani, politicki nekorektno receno, pa
moze, negde na istok. Bas tako i onda si miran kao mir.
Нема коментара:
Постави коментар